Životna deviza blaženoga Daniela Brottiera, »Oca siročadi«, bila je: »Dajte siročadi na zemlji, a jednog dana dobri Bog učinit će vas bogatim u raju«.
Daniel Brottier je postao misionar u Africi. Izgradio je katedralu u Dakaru u Senegalu. Riskirao je život kao vojni kapelan za vrijeme Prvog svjetskog rata. Postao je otac tisuća siročadi u pariškom sirotištu u Auteuilu. Papa Ivan Pavao II proglasio je o. Daniela Brottiera blaženim u Rimu 25. studenog 1984. godine. Za vrijeme ceremonije beatifikacije Papa je rekao u propovijedi: »U vrijeme dok je imao zadaću skrbi za siročad iz Auteuila, upravo je to u službi njima, s velikom snagom i angažiranjem, razvijalo djelatnost, koja ga je učinila poznatim daleko izvan granica Pariza«. Ništa neće moći zaustaviti njegovo milosrđe, kad je stvar u prijemu, nahranjenu i odijevanju odbačenih i ranjenih od života djece. Brojni su ovi, koje priključuje ovom djelu, duboko evanđeoskom. Budući da treba tim mladima osigurati krov nad glavom, srdačnu atmosferu, pomoć u postignuću struke i izgrađivanju budućnosti, otac Brottier množi pozive i stalno stvara živi lonac solidarnosti. Svećenik, redovnik, njegovo ogromno djelovanje »potječe od njegove ljubavi prema Bogu«, kako je rekao jedan od svjedoka. Istodobno ponizan i iskren, djelujući do granica mogućnosti, bezinteresni sluga, Otac Brottier je postupao sa smjelošću i jednostavnošću, jer je radio »tako, kao da sve ovisi o njemu, ali znajući da je zapravo sve rukama Boga«. Djecu iz Auteuila je povjerio svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, čijoj se pomoći često utjecao, uvjeren u njezinu učinkovitu intervenciju prema svim onima, kojima je i ona sama posvetila svoje žiće«.
Bit ću papa.
Daniel Brottier bio je rođen 7. rujna 1876. godine u La Ferté Saint-Cyru u Francuskoj. Kad je navršio 5 godina, izjavio je de će biti svećenik. U obiteljskom krugu pričalo se o budućnosti djeteta. Majka je upitala malog dečkića: »A što ćeš biti po zanimanju, Daniele?«. Odmah je pao odlučni odgovor: »Ja ću biti papa!«. Roditelji su objasnili da taj tko želi biti papa, mora prije toga postati svećenik. Izjavio je: »Dobro, bit ću svećenik!«.
Nakon svoje prve Pričesti, u jeseni 1887. godine, bio je primljen u dijecezansko sjemenište u Bloisu. Povjerio se velečasnom Caussanelu, direktoru ovog sjemeništa da želi biti redovnik. Tada je imao 12 godina. Razborit svećenik je odgovorio: »Prije toga moraš završiti studij. Sada si premlad da o tome odlučuješ. Ipak je bitno da o tome ne kažeš svojim roditeljima«.
Maleni mučenik.
Od tog trenutka Daniel je imao silne glavobolje, koje su postale njegovo istinsko mučeništvo. Jednom ga je poglavar vidjevši ga nasmijanog, upitao što se događa s glavoboljom. Tada je Daniel odgovorio: »Crkva je stalno pod pritiskom i u svakom trenu može eksplodirati«. Doktor Maffei, koji ga je liječio u posljednjim trenucima njegova života, objasnio je: »Njegove glavobolje su počele u trinaestoj godini života. U to vrijeme je prošao zaraznu gripu, na koju nitko nije obratio pažnju. Poslije ove bolesti je došlo do otrovanja moždanih stanica i bolesne posljedice toga Daniel je osjećao kroz cijeli život. Mislim da je također njegova zadnja bolest, groznica tifoidalna, bila reaktiviranje novih bolesnih elemenata, koje je u sebi nosio kroz čitav život«. Unatoč bolesti Daniel je godine 1882. otišao u dijecezansko bogoslovno sjemenište u Bloisu.
Cijela petnaestorica.
Godine 1948. još je živio Danielov kolega s iste godine studija, kanonik velečasni Emil Julin. Savršeno je pamtio Daniela, jer su trojica s Emilom Boivinom stvorili udrugu, kojoj je cilj bio dostići do svećeništva. »Bila su nas petnaestorica na godini – prisjećao se velečasni kanonik – i svi su željeli dostići do svećeništva. Cilj nam je bio tješnje sjedinjenje naših molitvi, kako bi nam Bog udijelio ovu veliku milost«. Molili su svetu krunicu – svatko po svom redu, subotom – duhovna obnova, različite djela pokore i zajedničko žrtvovanje svete Pričesti na ovu nakanu. Velečasni kanonik Julin je s uzbuđenjem istaknuo: »Cijela petnaestorica naše godine su postigla svećeništvo«.
Ipak, prije zaređenja za svećenika, bogoslov Brottier je morao proći dva iskušenja. Imao je godišnju pauzu zbog službe u vojsci (1896-1897), a drugi puta zbog prejakih glavobolja. Nakon završene teologije biskup ga je poslao u katoličku školu u Pontlevoyju. Daniel Brottier je bio zaređen za đakona 27. svibnja 1899. godine.
Već 22. listopada 1899. u bogoslovnoj kapelici u Bloisu, biskup Laborde, mjesni ordinarij, zaredio ga je za svećenika. »Velečasni je rođeni pedagog – rekao je otac biskup odredivši mladom svećeniku prvu župu: vaše mjesto jest raditi s djecom«. Velečasni Daniel se vratio u Pontlevoy i tri godine ondje je bio odgojitelj mladih. »Taj svećenik radi sve drukčije nego drugi« – rekli su učenici.
Misijska želja.
Biskup ordinarij dvaput ga je želio nominirati župnikom, ali velečasni Daniel je u sebi želio postati misionar. Kad je napokon dobio biskupovu dozvolu, napisao je pismo ocu Genoudu, magistru novicijata Družbe Duha Svetoga u Orlyju pokraj Pariza. U odgovoru otac Genoud je napisao: »Vaša odluka je istinita i dobra. Neka velečasni dođe početkom praznika i otpravi duhovne vježbe s tom mišlju da poslije njih ostane u novicijatu. Velečasni Daniel je obavijestio svoju rodbinu o ovoj odluci. Godinama kasnije je rekao: »Zadržao sam svoje namjere u tajni i dao sam mojim dragim roditeljima nekoliko godina sreće, o kojoj su mislili da su ju postigli za stalno«.
Otišao je kući. Borba nije bila laka. Njegov otac je napisao generalnom poglavaru Družbe Duha Svetoga biskupu Le Royju: »Daniel nema zdravlja koje je potrebno za misijski posao. Želi biti redovnik. Vrlo dobro, ako je to poziv, ali ja osjećam obvezu savjesti da se suprotstavim njegovoj namjeri da ode u inozemstvu. Ovo je za njega sigurna smrt. Znam to, i on zna također. Osjećao bih se krivim ako ne bih u tom trenutku intervenirao«.
Napokon, duboko vjerujući otac je ponovio poslije majke: »Neka bude Božja volja, a ne naša. Ako nas moraš napustiti, idi u miru«. S roditeljskim blagoslovom i mirom u srcu 26. rujna 1902. godine započeo je Daniel novicijat u Orlyju. Godinu kasnije 30. rujna položio je redovničke zavijete u Družbi Duha Svetoga. Poglavari su odlučili da otac Daniel poleti u Afriku. O svoj misijskoj želji napisao je ovako: »Imam mnogo povoda da se ne bih zavaravao u vezi dobra, koje bih mogao učiniti, u vezi energije, koju bih za ovo trebao. Dakle, želim žrtvovati barem svoj život i svoju krv za navješćivanje Dobre vijesti. U mom uvjerenju Evanđelje će se širiti divljim narodima samo u takvim uvjetima, u kakvim se širila u prvim vjekovima: sjeme mora biti poškropljeno krvlju mučenika. Kad bi Bog htio primiti moju krv za takvu veliku stvar, dao bih ju iz cijelog srca«.
U Senegalu.
Otac Daniel je otišao u Senegal, ali nije bio poslan u prašumu nego u grad Sain-Luis. Administracija u ovoj koloniji bila je prožeta antiklerikalizmom, a u ovoj nenaklonoj atmosferi župni život je bio mlitav. Mladi kapelan, o. Brottier se sa, za sebe vrlo karakterističnim zanosom i neumornom aktivnošću, brinuo za mlade. Postao je prefekt u mjesnoj gimnaziji i zaštitnik udruge »Marijina djeca«. Počeo je izdavati »Župni bilten«, organizirao je orkestar, koja je sve više postajao slavan. Znao je, kao malo itko, dobivati predane suradnike, poticati inicijative, privlačiti ljude vlastitim uzorom. Njegova zasluga bila je i povratak procesije za Tijelovo, koju zanemareno u antiklerikalnoj atmosferi kolonije. Godine 1911. o. Danijel je imao ozbiljnu prometnu nesreću, pa se zbog toga morao vratiti na liječenje u Francusku. U to vrijeme borio se s mišlju: ne bi li zbog lošeg zdravstvenog stanja ipak trebao odustati od kontemplativnog života. Međutim, o. Jalabert je postao biskup Dakara, bivši župnik senegalske župe, u kojoj je radio o. Brottier. Obratio se svom bivšem kapelanu da organizira u Francuskoj skupljanje novca za izgradnju katedrale u Dakaru. Odmah je oživio u njemu cijelu »drijemajuću« energiju. Na senegalskoj zemlji nalazile su se francuske grobnice: znanstvenika, otkrivača, vojnika i slavnih časnika. Nova katedrala trebala je biti također i veličanstveni njihov spomenik. O. Brottier sa žarom se posvetio skupljanju sredstava za izgradnju katedrale spomenika »Le Souvenir Africain« (Afrički spomenik). Prikupljanje je prekinuo prvi svjetski rat. Poslije rata o. Daniel je ponovio ovu akciju. Ispred legendarnog vojničkog kapelana otvarale su se vrata i lisnice.
Legendarni kapelan.
Zbog sve lošijega zdravstvenog stanja o. Brottier je bio potpuno oslobođen od vojničke službe, ali nije namjeravao ostati ravnodušan na zahtjeve vremena rata i prijavio se kao dobrovoljac. Postao je kapelan 26. Divizije pješaštva, u kojoj je ostao do kraja rata. Dok divizija nije bila aktivna, Daniel je to vrijeme iskorištavao za produbljivanje pastoralnoj djelatnosti među vojnicima. Prije Uskrsa, godine 1915. o. Brottier je podsjetio da se približava veliki blagdan i treba pristupiti do Oltara Gospodnjeg. Obratio se vojnicima svojih bataljuna: »Za sat vremena ja ću vas sve ispovijedati, počinjući od vrhovnika i kapetana. Shvaćeno? A sad idite i napravite dobar ispit savjesti«. Svi su poslušali ovu »naredbu«. O. Brottier je pratio vojnike u vrijeme dok je divizija bila u ognju borbe. Potvrđuju to i dnevne zapovijedi vojske, u kojima je bio često spominjan.
Jednog dana jedan od bataljuna za koji se brinuo o. Daniel, dobio je zapovijed zauzeća jakih neprijateljskih položaja, koje gotovo da nije bilo moguće dostići. Vrhovnik bataljuna je znao da će njegovi vojnici sljedećeg dana izginuti. O. Brottier je otišao stožeru, ali nitko ga nije htio poslušati. Tada je rekao štabnom časniku: »Budući da Vi šaljete ove ljude na sigurnu smrt, vodite ih Vi, a ja ću ići iza Vas. Past ćemo prvi, ali nitko neće zamjeriti«. Tada je časnik s njim otišao pogledati mjesto napada i vidio vlastitim očima da bi napad u tim uvjetima bio ludost. Zapovijed je bila povučena. Zahvaljujući intervenciji kapelana spašeni su životi stotina vojnika.
U kolovozu 1917. godine, 26. Divizija se nalazila pod Verdunom. Nakon jednog od žešćih napada uočeno je da je na bojištu ostao teško ozlijeđen jedan časnik. O. Brottier ga je htio svakako spasiti. Uz štab je zavezao stijeg Crvenog križa i s dvojicom nosača izašao potpuno otvoreno sve do ranjenika. Neprijateljski karabini su se ušutjeli, iznenađeni »hladnom krvlju« kapelana. O. Brottier je povio ranjenika, namjestio na nosila i svi su se s ranjenikom u miru vratili u opkope. Vojnici nisu vjerovali vlastitim očima: »Čudo!«. Od tada je imao nadimak »L`aumonier verni«, to znači nedodirljiv kapelan, kojega meci ne dosežu. O. Daniel Brottier je završio svoje sudjelovanje u ratu s Križem časne legije i Križem ratnim.
Evo nekoliko svjedočanstava iz tog razdoblja: Daniel Brottier, dobrovoljni kapelan 26. Divizije: »Od početka kapanje, sa hrabrošću i odricanjem samoga sebe iznad svake pohvale, nije odustajao pružati pomoć ranjenim vojnicima. Za vrijeme borbi u ožujku 1916. godine ostajao je s odredima na prvoj borbenoj liniji, u najtežim uvjetima, gdje pod ubilačkom vatrom izvlačio ranjenike, previjao im rane, i pružao im duhovnu potporu. Svojim lijepim stavom, hladnom krvlju i zadivljujućom požrtvovnošću, bio je za sve najbolja moralna podrška«.
Zapovijed armije iz 5. svibnja 1916. godine
»Kapelan Daniel Brottier: sjajna duša, u kojoj se harmonično spaja zanos vojnika i požrtvovnost svećenika. Legendaran među svojim pukom, s kojim dijeli sve teške trenutke. Za vrijeme napada 1. i 2. lipnja u Troesnesu pretrčavao je linije, povijao je i izvlačio ranjenike, koje je pretraživao ispred naših pozicija pod silnom paljbom strojnica. Ostao je u Troesnesu unatoč dvostrukoj izmjeni bataljuna, dovodeći se u opasnost 3. svibnja i u sljedećim danima pred novim napadima i teškim bombardiranjima. Poticajem i vlastitim uzorom, utjecao je na borce, kojih je podupirao u najtežim trenucima«.
Zapovijed armije iz 29. lipnja 1918. godine.
Još ljepše svjedočanstvo iz ovog razdoblja je prikazao velečasni kanonik Jamot: »Moram reći da me je uvijek izgrađivao svojom revnošću i oduševljavao svojim dinamizmom. Imao je dušu vođe. Bio je izvanredan svećenik i istinski apostol. Njegova trajna briga je bilo da podigne duše i približi ih k Bogu. Otac Brottier ostaje za mene kao najproduhovljeniji svećenik, kojega sam sreo za vrijeme rata na fronti«.
Uvijek je tražio u različitim događajima znakove Božje volje. Poslije borbi o šumicu Avocuort ima ovakvu misao: »Izašao sam netaknut iz ovog pakla, a to znači da u ovom ratu neću ostaviti svoju kožu. Dakle, razmislimo o budućnosti i pokušavajmo ju pripremiti«. U tom trenutku došla mu je zamisao da poslije rata osnuje Narodnu uniju suboraca. Koliko je dobara učinila ova Unija, posebno za ratne invalide i obitelji bivših vojnika, to je posebna priča. O. Brottier je do kraja života ostao u kontaktu sa suborcima, pa i onda kada se povukao od aktivnih pothvata, kada je Unija ostvarila čvrste temelje.
Poslije demobilizacije o. Brottier se vratio u Pariz. Sreo je tamo biskupa Jalaberta. Pričao mu je o strašnim opasnostima, kroz koje je prešao i čudio se da čak nije zadobio ni najmanju ranu. Još veće je bilo njegovo iznenađenje, kada je biskup Jalabert iz časoslova izvadio duplu sliku, još u to vrijeme neproglašene blaženom, sestre Terezije od Djeteta Isusa, i kazao: »To je ova, koja je Oca zaštitila«. Između karti te slike nalazila se slika oca Brottiera s vlastoručnom napisom ovog biskupa: »Sestro Terezijo, štiti mi oca Brottiera, jer ga trebam!«. O. Daniel se od tog trenutka osjećao dužnikom ovoj mladoj karmeličanki, što će dokazati u svome daljem životu. A, biskup Jalabert je dočekao veliku pomoć, kojoj se nadao. Naime, o. Brottier pribavio mu je sredstva za izgradnju katedrale u Dakaru.
Otac siročadi.
Misijska aktivnost u Africi, junačka služba kapelana u vojsci za vrijeme cijelog rata na najopasnijim frontama, izgradnja katedrale spomenika u Dakaru – bijaše dovoljno da se o. Brottieru osigura počasno mjesto u sjećanju budućih pokoljenja. Ipak, glavno djelo njegova žića postalo je spasenje i postignuće izuzetnoga razvoja sirotišta u pariškom naselju Auteuilu.
Osnovano godine 1866. sirotište je, poslije Prvog svjetskog rata, bilo u katastrofalnom stanju. Zapalo je u ogromne dugove. Nadbiskup Pariza se obratio Družbi Duha Svetoga s ponudom de se preuzme i spasi to korisno sirotište za djecu. U listopadu godine 1923., o. Brottier je predložen za ravnatelja ovog sirotišta. Svoj posao je počeo sv. Misom na nakanu za svu siročad iz Auteuila. Molio je Boga za blagoslov za to djelo i zavjetovao se služiti siročadi dok ne umre.
Početak nije bilo lak. Već od prve večeri došli mu su dečki i rekli: »Došli smo pitati oca ravnatelja imate li namjeru od nas praviti budale kao vaši prethodni ravnatelji. Obećano nam je puno stvari, koje nikada nisu bile održane, mi smo loše hranjeni. Nikada ne možemo izaći, briju nam glave. Hoće li se to promijeniti?«. Mladež se pobunila. Na dvorištu su održavali burne prosvjede. Otac Brottier je tada rekao svom zamjeniku: »Nisu nas uplašili Nijemci, ta i ova djeca neće nas prestrašiti«.
I odmah je počeo raditi. Vrlo bitnim je smatrao građenje, činilo se nadljudskim naporima. Na terenu dvorišta nalazila se jadna kapelica, koja je bila nalik baraku. Novi upravitelj je odlučio izgraditi divnu kapelicu na čast blažene Terezije od Djeteta Isusa. Tražio je dozvolu za izgradnju. Nadbiskup nije imao ništa protiv, no ipak se čudio što je novi ravnatelj htio upravo dati siročadi za zaštitnicu blaženu Tereziju. »Ta mala Svetica, sigurno će biti proglašena svetom – objasnio je o. Brottier – ona je vrlo draga, jest veoma moćna«. »Ne misliš li, oče, da bi za ove dečke bio bolji zaštitnik možda neki od svetih mladića?«. »Mislim da ne. Ovi dečki su od djetinjstva bili lišeni majčinske nježnosti i imaju u svojim srcima takvu prazninu, da se sa sigurnošću mogu uteći toj maloj Svetici, kojoj će za sve zahvaljivati. Ona će biti njihova »Mamica« i za sve će se pobrinuti«. Mnogo osoba je kritički ocjenjivalo tu misao o. Brottiera.
Sirotište je tonulo u dugovima, a on je htio početi skupu investiciju. Ali, o. Daniel je tvrdio da je njegova prva dužnost dati siročadi kršćanski odgoj. Htio im je osigurati brigu blažene Terezije, jer je bio duboko uvjeren u njezin silni zagovor za vrlo ljudski i praktični odgoj. Bile su to godine između beatifikacije i kanonizacije svete Karmeličanke, a njezin kult je postizao nevjerojatnu veličinu, posebno u Francuskoj. O. Brottier je sagradio prekrasnu kapelicu i od nje je učinio pariško svetište sv. Terezije. U kapelu su dolazile tisuće njezinih štovatelja, koji su uz tu priliku podupirali sirotište.
U teškim godinama izgradnje o. Brottier je tražio znakove Božje volje i dobivao je uvjerenje o ispravnosti izabranog puta. U razdoblju najintenzivnijih građevinskih radova, osim drugih darova svaki dan je dobivao i papirnatu novčanicu u iznosu od 1000 franaka. Događalo se da bi navečer o. Daniel govorio »nisam još danas dobio svoju novčanicu«, a iznenada bi netko u zadnji čas došao s prošnjom za molitvu i tisućom franaka, ili bi o. Brottier, otvarajući kuverte s pismima, nalazio novac.
Istodobno, dok su nastajali zidovi kapelice, povećavao se i broj dječaka u sirotištu. O. Brottier ih je gurao gdje god je mogao. Tada je plakao razalošćen bijedom ove djece i pred vlastitom nemoći. Kad god bi imao slobodan kutak, primao bi nekog dečka. Počele su se čak širiti glasine o njegovoj nerazboritosti i ove glasine su došle do nadbiskupa Pariza kardinala Duboisa, koji je jednog dana došao u Auteuil opomenuti o. Daniela.
Nadbiskup je bio u običnoj crnoj reverendi. Ušao je u ured i zamjerio ravnatelju de bez kontrole prima u sirotište sve više dječaka. U tome se začulo kucanje. U ured je ušla siromašno odjevena žena sa sivim i uništenim licem. Objasnila je da je siromašna udovica, ide u bolnicu na tešku operaciju, a ima sina od 12 godina, kojega bi htjela ostaviti u sirotištu. S nadom je gledala u sjedeće u uredu svećenike ne znajući da je jedan od njih kardinal. O. Brottier se obratio kardinalu kako bi on donio odluku. Taj je poskočio. Za trenutak ipak je priznao da treba dečka primiti. Nakon izlaska usrećene žene priprijetio je ocu Brottieru:
– Kako ste oče me »uhvatili«.
– Eminencijo, protestiram! Nisam to ja »uhvatio« vašu eminenciju.
– Dakle tko?
– Pa to je jasno… to Gospodin Bog.
O. Brottier je morao povećati zgrade, ali stalno je bilo premalo mjesta. Tada je ostvarivao filijale na provinciji, a broj siročadi je neprestano narastao. U trenutku kad je postao ravnatelj sirotišta, ustanova je imala 170 siročadi. U 1930. g. bilo ju je 300, a u 1932. g. 400. U slijedećim godinama broj siročadi je rastao do 500, 700 i 1000. U trenutku smrti Blaženika u 1936. g., djelo je obuhvaćao 1400 siročadi u Auteuilu i u 15 filijali na provinciji.
Nije se uzaludno trudio o. Brottier da kapelica u sirotištu bude prekrasna: ovdje se održavao glavni odgojiteljski rad, ovdje se počinjao i završavao svaki dan, svaki dan poslije večernje molitve predavao je svojim dečkima. Jasno im je prikazivao cilj njihova boravka u sirotištu, cilj svih napora da bi postali dobri kršćani, dobri i vješti obrtnici, dobri državnici. Preporučao im je nakane za koje se treba moliti, poticao ih je da budu zahvalni darovateljima kroz sv. Pričest i molitvu, zacrtavao im je veliko dostojanstvo Božjega djeteta, koji živi u Božjoj milosti, u čistoći srca.
O. Daniel je razvio djelo osnivatelja sirotišta velečasnog Louisa Roussela. Stvar je bila u tome de se povrati kršćanski život dečkima od 12 do 20 godina, koji praktički nisu pripadali ni jednoj župi, nisu poznavali religiju, a ponekad čak nisu bili kršteni. Često bili su to lutalice, istjerani iz kuća ili izbjeglice i religiozno zanemareni pogani iz predgrađa moderne metropole. Primalo ih se u Auteuil za vrijeme 10 tjedana. Obično u prvim danima dečki su hodali sumnjičavi, zatvoreni u sebe, promatrajući koje je to novo popravilište. Kad su vidjeli da nitko na njih ne viče, da mogu se dobro najesti, spavati u čistoj posteljini, još i više da mogu igrati nogomet, a uvečer gledati zanimljiv film (sirotište je imalo vlastito kino) njihova srca su se počinjala topiti. Kad su se još uvjerili da nisu kažnjavani ni zatvarani nego da njihovi odgojitelji uzimaju ih na izlete, njihov nutarnji otpor je potpuno nestao. I tada je počinao intenzivni vjeronauk, koji je bio okrunjen svečanošću primanja prve Pričesti.
Naravno, nije mogao sam izvršavati cijeli odgojiteljski rad, no znao je odabirati dobre suradnike: kapelane, učitelje, majstore, časne sestre. Formirao ih je i privlačio za sobom, određujući pravac i podupirući njihove inicijative. Preporučivao im je veliku pažljivost prema djeci, nježnost i dobrotu. Tvrdio je na primjer da je imao loš dojam, kad se u školama i kolegijima previše stavljao pritisak na primanje prve sv. Pričesti. Ponajprije – rekao je – treba probuditi u djeci »okus« prve Pričesti, kako bi ju sami željeli i tada tek djecu k njoj poticati. Ipak, u čitavom odgojiteljskom radu njegov osobni primjer je djelovao najjače, jer je volio svoju siročad i njoj se bez predaha posvećivao.
Koko bi im osigurao u svijetu dobru startnu poziciju nakon odlaska iz sirotišta, učinio je da njihova stručna naobrazba bude na visokom nivou. Dakle mlad čovjek napuštajući sirotište u Auteuilu je imao u ruci svjedodžbu barem završene osnovne škole i struku. Mogao je postati stolar, bravar, maler, mehaničar, elektromehaničar, knjigoveža, tiskar, a čak i slastičar, jer su ovdje sva ova zanimanja bila učena. Nadareniji su mogli završiti tehničku školu i otići s odgovarajućom diplomom. Zaklade, tvornice i obrtničke radionice u Parizu i u okolini su primale bez ikakvih primjedbi obrtnike sa svjedodžbom iz Auteuila, jer ovi su si brzo stekli priznanje dobrih stručnjaka. O ovom odgoju lijepo piše kardinal Lustiger: »Naše društvo tretira neke ljude kao industrijski otpadi. Odbacuje na marginu ove, koji mu se ne mogu prilagoditi. O. Daniel Brottier je sišao na marginu da ih smjesti u sredinu teksta. Uzeo je ove, koji su bili iza (vani), da ih smjesti unutra. Ove, koji nisu imali ništa, da im da to, što najviše trebaju i na što imaju pravo: ljubav. Tu ljubav, koja čini od Brottiera poniznoga i predanoga Bogu, majku i oca ovim, koji ih nemaju…«.
Otac Brottier mnogo je vremena svoga života, osim aktivne djelatnosti, provodio uz uredski stol. Pisao je članke, dnevnik, a ponajprije pisma. Slao ih je mnoštvo. Od nekoliko desetaka do 200 na dan! Odgovarao je na svako pismo bez iznimke, tko god ga je napisao i osobno se zahvaljivao svakome, tko je poslao makar najmanju svotu.
Ako si u raju.
Posvećenje katedrale u Dakaru je bilo određeno za 2. veljače 1936. godine. Legat apostolski i posjetitelj postao je kardinal Verdier, nadbisup Pariza. Generalni poglavar Družbe Duha Svetoga biskup Le Hunsec je želio da o. Daniel dođe na ovu svečanost. Suprotstavio se tome liječnik iz Auteuila, dr. Maffei. Zamolio je poglavara da ne bi naređivao tako iscrpljujuće putovanje, koje je o. Brottier bio spreman podnijeti u duhu poslušnosti. Liječnik je izjavio našem Blaženiku da stvar je riješena. U odgovoru je čuo: »Hvala doktore, dakle, moći ću ostati posred moje djece«.
U Dakaru se održavala veličanstvena svečanost. U istom vremenu u Auteuilu djeca su napravila o. Danielu malu svečanost. Poslije sv. Mise o. Brottier je progovorio djeci: »Ne znam kako vam mogu izraziti moju zahvalnost za takvo veliko iznenađenje, koje sam jutros od vas doživio. Da sam znao prije 25 godina, kad sam počeo posao za katedralu u Dakaru, kakvu radost ćete mi pripremiti i u tom trenutku, to bi mi bilo dovoljno. Tako dugo, koliko nam ostaje makar malčice žića, trebamo blagosloviti Boga, a u vječnosti pjevat ćemo o Božanskom milosrđu«. To je bio njegov zadnji govor za djecu.
Uskoro, 13. veljače liječnik je utvrdio upalu pluća i gripu tifoidalnu. O. Daniel je bio dovezen u bolnicu sv. Josipa. Ulazeći u auto rekao je: »Vidim moju kapelicu zadnji put. Koliko sam patio, bez prestanka, nisam se mogao s time nigdje obratiti. Mislim da Bog govori da je moja zadaća završena i neću biti duže s vama. Fiat! Fiat! Neka bude tvoja Volja. Da, moj Bože, neka bude tvoja Volja. Napravio sam sve što sam mogao, Bog će dovršiti sve ostalo«.
O. Daniel Brottier je umro u petak 28. veljače 1936. godine u 04.15 sati ujutro, u prisutnosti prijatelja, koji su ga čuvali. Tog dana pariški radio je oglasio o smrti »Oca siročadi«. Bivša suradnica Auteuila, gospođa Saigne, od nekoliko mjeseci nije napuštala krevet, naime je patila od oštrog reumatizma, koji joj je deformirao ruku i nogu. Čula je na radiju ovu vijest i zazvala je: »Dobri oče Brottieru! Ako si u raju, ozdravi me!«. Odmah je ostala potpuno ozdravljena. Poslije njegove smrti po njegovu zagovoru se dogodilo puno čudesnih ozdravljenja. Do listopada 1959. g. bilo je to spisano u dva toma »Nekakve milosti dobivene po zagovoru o. Brottera«. Svaki svezak obuhvaća opis više od 600 slučajeva. I danas svi, koji mole po zagovoru o. Brottiera, su saslušani.
Oko 15 tisuća osoba je posjetio kapelicu de se pomole uz njegove posmrtne ostatke. Sve, koji su ga poznavali je prožimao osjećaj da taj čovjek, s kojim su se opraštali, otišao je direktno k Bogu. Pogrebne svečanosti vodio je nadbiskup Pariza, kardinal Jean Verdier uz prisustvo svojih pomoćnih biskupa, brojnih okupljenih svećenika i više tisuća žitelja Pariza. Kardinal Verdier na sahrani je rekao: »Kršćanin, posebno svetac, nikada nas potpuno ne napušta«. Otac Daniel Brottier je sahranjen u kapelici sv. Terezije o podnožju oltara Majke Božje. Nakon 26 godina, 13. prosinca 1962. bila je ekshumacija tijela o. Daniela Brottiera, koje je na čuđenje mnogih, ostalo u neuništenom stanju. Slugu Božjega o. Daniela Brottiera proglasio je blaženim papa Ivan Pavao II, 25. studenog 1984. u Rimu.
preveo s poljskog na hrvatski p. Marek Szrejna CSSp.