(„ Čovjek je stvoren da Gospodina Boga Svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu.“)
Sveti Ignacije Lojolski, pravim imenom Íñigo López Oñaz y Loyola, rođen je 1491. godine u baskijskoj plemićkoj obitelji u dvorcu Loyola kraj Azpetije u Španjolskoj. Svoj je život, kako je sam posvjedočio, sve do svoje dvadesetšeste godine proveo „u ispraznostima svijeta“, a „vježbe s oružjem bile su mu glavna zabava, u velikoj i taštoj želji da stekne slavu“ (Autobiografija, 1). Međutim, Providnost je za njega imala drugačije planove. Tako je 1521. godine, braneći Pamplonu od Francuza, Íñiga pogodilo topovsko zrno, teško mu ozlijedivši nogu. Prebačen je u rodni dom u Loyoli, gdje je bio dvaput operiran. Iako se na trenutke činilo da će njegove životne snage popustiti, Ignacije se počeo oporavljati.
Služiti Kristu Kralju
Za vrijeme oporavka Íñigu je bilo dosadno te je stoga zatražio štivo koje će ispuniti njegovo vrijeme. Htio je čitati viteške romane, no, na njegovu žalost, u dvorcu ih nije bilo. Namjesto njih su mu ponudili dvije knjige: španjolski prijevod Života Isusova Ludolfa Saksonskog, komentar skupljenih evanđelja; te španjolsko izdanje Života svetaca Jacoba da Voraginea. Pod utjecajem tih knjiga Ignacije je spoznao krhkost svjetske karijere i otkrio vrijednost služenja Kristu Kralju. Također je u svojoj nutrini počeo uočavati razne duhovne pokrete te je spoznao da je riječ o utjecaju različitih duhova. Sve ga je to potaknulo da promijeni svoj život i odlučuje živjeti poput svetaca te hodočastiti u Svetu zemlju.
Iskustvo Manrese
Nakon oporavka Ignacije napušta rodni kraj i kreće na svoje hodočašće. Prva postaja njegova puta bio je benediktinski samostan Montserrat gdje je vitešku odjeću zamijenio hodočasničkom. U veljači 1522. došao je u Manresu, gdje je mislio provesti kratko vrijeme, a na kraju je ostao skoro godinu dana. To je razdoblje pokore, ali i brojnih milosti te je osjetio kako ga Bog odgaja „poput učenika“, vodeći ga u duhovnom životu. Iskustva u Manresi počeo je zapisivati, a na temelju njih nastat će slavna knjižica Duhovnih vježbi.
Ignacije u Svetoj zemlji
Godine 1523. napustio je Manresu i uputio se u Rim kako bi dobio papinsku dozvolu za hodočašće u Svetu zemlju. Došavši u Palestinu, s velikom je pobožnošću obilazio mjesta koja sjećaju na Krista. I makar je htio ostati u Svetoj zemlji kako bi pomagao dušama, nakon što je otkrio da to nije Božja volja, vratio se u domovinu.
Íñigo na studiju u Španjolskoj i Francuskoj
Uvidjevši da neuk ne može pomagati dušama, u Barceloni je zajedno s djecom počeo učiti latinsku gramatiku, iako je već imao 33 godine. Godine 1526. pak odlazi u grad Alcalá kako bi studirao filozofiju, a kasnije je prešao u Salamancu. Tu je ujedno počeo pomagati dušama dajući im duhovne vježbe, što je zapalo za oko inkviziciji te je u dva navrata bio u zatvoru. Inkvizicija ga je nakon saslušanja oslobodila od optužbi. Shvativši da u Salamanci neće moći dovršiti studij, godine 1528. uputio se u Pariz. Nakon što je dovršio studij filozofije, u ožujku 1533. godine postigao je naslov „magister artium“ te su ga otada zvali „magister Ignacije“. Tako je u Parizu Íñigo promijenio svoje ime i ubuduće će se uvijek potpisivati kao Ignacije.
„Prijatelji u Gospodinu”
Za vrijeme svog boravka u Parizu nastavio je davati duhovne vježbe te je pridobio više sudrugova sa studija. Tu su skupinu činili: Ignacije Lojolski, Franjo Ksaverski, Petar Faber, Alfonz Salmeron, Diego Laynez, Simon Rodriguez i Nicola Bobadilla. Oni su se 15. kolovoza 1534. godine okupili u crkvi sv. Dionizija na brežuljku Montmartru kod Pariza gdje su za vrijeme pričesti izrekli trostruki zavjet: siromaštva, čistoće i odlaska u Jeruzalem kako bi tamo živjeli i radili za duše. No taj je treći zavjet položen uvjetno: ako ne budu mogli poći u Jeruzalem, stavit će se na raspolaganje Svetom Ocu. Oni su se, osim toga, dogovorili da će do siječnja 1537. godine svi doputovati u Veneciju kako bi pošli u Rim po dopuštenje za hodočašće u Svetu zemlju. Iako u tom trenutku nisu odredili bitne crte budućeg reda, ipak možemo reći da je tom malenom zajednicom započela Družba Isusova.
Nakon što je Ignacije proveo neko vrijeme u rodnom kraju zbog lošeg zdravlja, godine 1536. doputovao je u Veneciju, gdje je čekao na dolazak preostalih sudrugova iz Pariza. U Veneciji je nastavio studij teologije pripravljajući se tako za svećeništvo. Preostali su sudrugovi u Veneciju stigli početkom 1537. godine, a Ignacije i preostali sudrugovi koji nisu imali svećenički red zaređeni su 24. lipnja iste godine. Međutim, njihov je plan o odlasku u Palestinu propao zbog rata te su odlučili apostolski djelovati u Veneciji i po okolnim područjima, da bi se potom uputili u Rim kako bi se stavili na raspolaganje Papi. Onima koji su ih na putu pitali za ime, odgovarali su da su Družba Isusova. Uvidjeli su, naime, „da među sobom nemaju glave ni poglavara osim Isusa Krista, kojemu su željeli služiti“.
Osnivanje Družbe Isusove
Krajem 1537. godine stigli su u Rim, a pred Vječnim gradom, u La Storti, Ignacije je imao viđenje: Bog Otac ga je stavio uz svoga Sina i želi da stupi u njegovu službu. Došavši u Rim, Ignacije i njegovi drugovi smjestili su se uz crkvu Gospe od Puta, gdje su razvili mnogovrsni apostolat. Vremenom su počeli razmišljati o tome da osnuju novi red, a vrijeme rasuđivanja je trajalo više mjeseci. Konačno su odlučili postati crkveni red pod imenom Družba Isusova te će osim triju zavjeta – siromaštva, poslušnosti i čistoće – učiniti i posebni zavjet Papi da će ići kamo god ih pošalje. Izradili su Formulu instituta, koja je sadržavala bitne crte nove zajednice, a odobrio ju je papa Pavao III. u rujnu 1539. godine. Isti je Papa godinu dana poslije bulom Regimini militantis Ecclesiae odobrio red Družbe Isusove. Godine 1541. za prvog je generala novoosnovanog reda izabran Ignacije, a tu je službu obavljao sve do svoje smrti 31. srpnja 1556. godine.
Misli sv. Ignacija
- Onome tko ima Boga, makar i ništa ne imao, ipak ništa ne manjka.
- Ne čini niti govori nikad ništa prije nego promisliš da li se to što kaniš učiniti ili reći sviđa Bogu, je li to korisno za tebe i za dobro bližnjega.
- Mnogo se više nauči u pola sata samoće s Bogom nego sa svim onim što nam učeni ljudi mogu dati.
- Tko nastoji popraviti druge, a da prije ne popravi samoga sebe, uzalud mu i vrijeme i trud.
- Promjena podneblja ne mijenja ćudi; ako nesavršen čovjek ne ostavi sebe, teško će biti bolji drugdje nego tamo gdje jest.
- Ako Bog dopušta da mnogo trpiš, imaš dokaz da te želi učiniti velikim svecem.
- Ako se ljubavi i finoći ne pridruži istina, onda one prestaju biti ljubav i finoća pa su samo obmana i taština
- Onaj tko se želi uspeti do najviših stvari, treba se spustiti do najnižih.
- Što god nasamo govoriš, reci tako kao da govoriš pred mnoštvom ljudi.
- Život je najbolja knjižica duhovnih vježbi.
- Bog uvijek ima bolje planove za tebe nego što ih ti imaš za sebe.
Molitva sv. Ignacija
Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao, tebi, Gospodine, sve vraćam. Sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta.